• Britanija je hranila srpsku agresiju
• General Rouz nije bio dorastao zadatku
• Srebrenica: Vojni i politicki vrh Francuske odgovoran
• Svjedocenje Morijona

Knjiga: "Najmracniji momenat - Britanija i unistenje Bosne"

Za razliku od Michaela Rosea, Mishe Glennyja i njima slicnih, Brendan Simms, profesor historije i medjunarodnih odnosa Univerziteta u Cambridgeu, objavio je sopstveno vidjenje britanske uloge u Bosni i Hercegovini, koje je pospjesio do sada najbogatijom riznicom izvora i citata.

Knjiga: Najmracniji momenat - Britanija i destrukcija Bosne (Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia) u izdanju Penguin Pressa, pojavila se u londonskim knjizarama prije nekoliko sedmica. Nasi Dani su predstavili ovo djelo i objavili najzanimljivije dijelove u nastavcima.

*****

Anegdota kaze da je svojedobno Vlado Segrt, nekoc nevjerovatno uticajan istocni Hercegovac, ovako objasnjavao zvanicni stav o knjizi Noz, tada jos samo knjizevnika Vuka Draskovica: "Ja vam nisam cit'o, ali kazu da to nista ne valja."

Tako je pokojni narodni heroj, vjerovatno nenamjerno, ukazao na jedan ozbiljan problem s kojim se redovno susrecu postovaoci sopstvenog misljenja. U uslovima kada politicki, kulturni i akademsko-novinarski establisment stvori opstu atmosferu, vrlo je tesko iskazati sopstveni stav koji je dijametralno suprotan preovladavajucim stavovima u drustvu. U takvoj su se situaciji nasli brojni britanski posmatraci prilika na Balkanu tokom devedesetih godina proslog stoljeca.

Samodopadnost vladajucih konzervativaca koji su arogantno ucvrscivali svjetski prestiz sopstvene politike bio je potpomognut popularnim radovima Mishe Glennyja, sudeci po prisutnosti u medijima tada vjerovatno vodeceg eksperta za pitanja Balkana, nekolicine manje znacajnih publicista te brojnom memoarskom literaturom sudionika i svjedoka ratova u pokojnoj Jugoslaviji kao sto su general Michael Rose i major Milos Stankovic.

Sve ovo je, dakle, bilo dovoljno da se opravda jedna politika necinjenja i sprecavanja drugih da bilo sta ucine kroz cudnu simbiozu snaga koje se u domacoj politici cesto nalaze na oprecnim stranama, ljevici i desnici dakle.

Kamufliranje istine

Istovremeno je znacajan broj kriticara tadasnje britanske medjunarodne politike javno prezentovao argumente protiv i, moze se reci, izvojevao nekakvu pirovu pobjedu na kraju, ali niko jos nije sastavio sveobuhvatnu analizu kroz seriju kljucnih dokaza o ulogama i ponasanju glavnih aktera tokom tog perioda.

Brendan Simms, profesor historije i medjunarodnih odnosa Univerziteta u Cambridgeu, objavio je sopstveno videnje britanske uloge u Bosni i Hercegovini, koje je pospjesio do sada najbogatijom riznicom izvora i citata. Knjiga, Najmracniji momenat: Britanija i destrukcija Bosne (Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia), u izdanju Penguin Pressa, pojavila se u londonskim knjizarama prije nekoliko sedmica.

Tesko bi bilo ustvrditi da je ovo potencijalni bestseler, prvenstveno zbog obima (462 strane) i cijene (£18,99), ali je uspjela momentalno privuci paznju akademskih i publicistickih krugova. Bivsi glavni akteri britanske politike vjerovatno drze ovu knjigu na nocnim ormaricima pored kreveta da im se nadje pri ruci tokom besanih noci.

Medjutim, ovo je samo pretpostavka u slucaju da ti isti ljudi imaju sopstvenu savjest. Ako im ista probudi savjest, ova knjiga je vrlo dobar kandidat za takvo nesto.

Svaka nacija ponosna je na sopstvenu historiju te donekle opsjednuta prosloscu. Ni Velika Britanija nije izuzetak, sto je ocito iz naslovne aluzije ovog djela.

Naime, Churchill je svojedobno, opisujuci predstojece zadatke i motive pripadnika Kraljevske armije tokom Drugog svjetskog rata, nazvao tu eru "the finest hour", sto je kod nas bilo prevedeno kao "zvjezdani trenuci" jedne politike, nacije i armije. Samim time uloga politike i vojske te donekle nacije koja je izabrala vladajuce politicare prvog dijela devedesetih godina dvadesetog stoljeca je dijametralno suprotna svijetlim Churchillovim tradicijama iz onog kasnije svjetskog rata.

U uvodnom dijelu, Brendan Simms obrazlaze kako je to njegov licni stav te da brojni saradnici pri stvaranju ovog djela ne snose nikakvu krivicu za takav odnos iako su mu strahovito pomogli u akumuliranju enormnog broja izvora te citata koje su protagonisti izrekli tokom svoje sluzbe i nakon nje trazeci objasnjenje te opravdanje za svoje cine iz bliske proslosti.

Autor uspjesno konfrontira izjave iz razlicitih perioda koje same ogoljuju pokusaje kamufliranja istine i sopstvene propuste glavnih likova da apsolutno nema potrebe za Simmsovim nametanjem sopstvenog stava iako je on sasvim jasan jos od naslova te uvoda ovog opseznog obima.

Cak ni teorija zavjere

Neophodno je napomenuti da ovo nije knjiga o Bosni i Hercegovini jer autor pretpostavlja da citalac vec posjeduje ako ne apsolutno, ono barem dovoljno povrsno znanje ratne BiH; ovo je knjiga o britanskoj politici tokom jedne ere u kojoj se desio rat "tamo negdje na Balkanu", koji je trebao posluziti da se ucvrsti Zalivskim ratom donekle obnovljeni prestiz nekocnje imperijalne velesile.

Vjerovatno su ti snovi o ponosnoj proslosti, mada je i ta ponositost upitna, ali to nije predmet niti knjige kao ni ovog prikaza, uz pomoc niza ostalih donekle slucajnih faktora, poput nekompetentnih ljudi dovedenih na kljucne pozicije te brojnih predrasuda o "balkanskom divljastvu", "srpstvu", "islamu", "katolicanstvu" te Sjedinjenim Americkim Drzavama, svi zajedno doveli do krajnjeg rezultata koji je prilicno crn, ako ne najmracniji po blisku britansku istoriju, kako autor navodi.

To je, dakle, osnovna teza Brendana Simmsa sa kojom se citalac ne mora slagati u potpunosti, ali po citanju knjige tesko mu je osporiti ubjedljivost dok nakon "slijeganja stiva" ne postane konacno istomisljenik s autorom.

Odnos prema ratu u Bosni i Hercegovini te njegovim glavnim protagonistima je kristalno cist i autor ne ulazi u diskusije o samom karakteru rata, vec, kao u matematickoj jednadzbi, ti dijelovi su poznati elementi dok on ispituje nepoznanice koje bi se mogle podvesti pod opis britanski udio u medunarodnom faktoru.

Takav njegov odnos, mada jedini moguc, jer predmet knjige nije sam rat, moze lazno privuci neke sljedbenike teorija konspiracije koji ce u Najmracnijem trenutku traziti konacni krucijalni dokaz da je bjelosvjetska zavjera potpomognuta potkupljivanjem mocnika rezultirala krvavim crescendom bosanskog rata.

To nije bio slucaj, kako Simms predocava, jer "bilo bi pogresno traziti odgovore u teorijama zavjere ili etickim izoblicenjima. Britanska reakcija na bosansku krizu ogleda se u gresci, ne toliko moralnoj koliko prosudbenoj. Visi oficirski slojevi jos uvijek su prozeti antiamerikanizmom. Dosta pripadnika uticajnih esalona u Ministarstvu vanjskih poslova ostali su srbofili i u osnovi antiamericki raspolozeni." To su upravo krugovi koji su imali presudni uticaj na britansku politiku dok su je vodili ljudi nedovoljno kompetentni za shvatanje balkanskih dogadaja s kraja proslog stoljeca.

Simms, iako izuzetno kritican prema vodecim ljudima tadasnjeg establismenta, obrazlaze u razumnom stilu sta je zapravo stajalo iza te politike:

"Oni nisu, u njihovim javnim istupima barem, rasisti; njihova politika nije bila ocito vodjena islamofobijom. Britanski politicari nisu potajno dijelili antikatolicizam koji je rukovodio stavove nekih intelektualaca. Oni nisu, kakva god bila njihova rezervisanost spram priznanja Slovenije i Hrvatske, gajili bilo kakve pritajene strahove od njemackog ekspanzionizma. Ukratko, nikakva teorija zavjere ne moze objasniti britansku izuzetno katastrofalnu politiku prema agresiji i etnickom ciscenju u Bosni."

Ovakav stav ce vjerovatno uciniti Brendana Simmsa popularnim u zelenijim krajevima Federacije, a priori neprihvatljivim sirom vrleti RS-a, dok ce krsevitiji dio Federacije cekati dio o ratu koji se cesto eufemisticki naziva "hrvatsko-bosnjacki sukobi". Ipak, bez obzira na nacionalne ili politicke afinitete citalastva u Bosni i Hercegovini, ovo djelo trebalo bi, uz zdravo citalacko prosudjivanje, pomoci u shvatanju medunarodnog odnosa prema ratu u BiH, kakve su prilike vladale tada van dometa tenkova T-84, sta je rukovodilo svjetske lidere ka jednoj ili drugoj, pa ako hocete i trecoj, strani, kako se utice na zvanicnu politiku u demokratiji, ko moze imati uticaja te kako i razvijena demokratija moze biti vrlo gresna.

Ovo je idealno stivo za bilo koga zainteresovanog za savremene socioloske ili politoloske studije, a to sto je djelo nastalo zbog rata u BiH trebalo bi samo jos vise pomoci u shvatanju kreiranja politike u vodecim svjetskim zemljama.

Podjela zlih uloga

Da li je bila agresija na Bosnu i Hercegovinu ili, pak, gradjanski rat u istoj, da li se jednako provodilo etnicko ciscenje i krsenje ljudskih prava na svim stranama, te da li je vlada u Sarajevu bila zaista legitimna (posebno nakon decembra 1992, kada je Izetbegovic produzio sebi mandat na celu predsjednistva) i multietnicka, pitanja su koja ova knjiga ne obradjuje, vec uzima odgovore kao unaprijed poznate:

"Izmedju aprila 1992. i oktobra 1995. jedna evropska zemlja je unistena.

Deseci hiljada njenih stanovnika su ubijeni, vise od milion je protjerano ili izbjeglo, nepoznat broj je silovan, ponizen i traumatizovan. Bosanci svih etnickih porijekla - muslimanskog, srpskog i hrvatskog - bili su i zrtve i pocinioci zlodjela.

Hrvatska vlada Franje Tudjmana i njegovi nacionalisti u Bosni odigrali su posebno zlu ulogu.

Medjutim, osnovni i primarni agresori bili su srpski radikalni nacionalisti predvodjeni Radovanom Karadzicem i generalom Ratkom Mladicem te njihovi sponzori u Beogradu.

Za razliku od strane bosanske vlade, koja nikada nije u potpunosti izgubila uocljiv multietnicki sastav, ovi Srbi namjerili su kreirati etnicki cistu drzavu u kojoj je svaki trag njenog muslimanskog naslijedja bio unisten."

Takvo vidjenje 'rata' autor smatra opstepoznatim te je vjerovatno mudro ne diskutovati ovaj uvodni dio knjige jer je ta tema obradjena u brojnim drugim knjigama, novinskim i televizijskim izvjestajima te politickim debatama.

Ono sto je novo i bitno jeste uloga u Bosni i Hercegovini dobro poznatih Britanaca.

U tom glavnom dijelu ove knjige Simms nista ne ostavlja kao unaprijed poznato i ne daje licne ocjene. Sve je predstavljeno samim izjavama aktera i historijskim faktima. Da bi se sprijecio rabljeni dozivljaj prepricavanja iz druge ruke, neke epizode vodecih likova bit ce citirane direktno iz knjige Brendana Simmsa - Najmracniji trenutak: Britanija i unistenje Bosne.

Odgovornost nobelovca

U novembru 1999, Kofi Annan, najnoviji dobitnik Nobelove nagrade za mir, objavio je na 155 stranica izvjestaj UN-a o tragediji u Srebrenici.

Ovim podatkom, Brendan Simms zapocinje svoje djelo i kritiku prvenstveno britanske ali i medjunarodne politike prema Bosni i Hercegovini tokom rata. Simms je vrlo pazljiv u svojoj kritici te objektima kritike priznaje i dobre strane te samim time preventivno jaca odbranu sopstvenih argumenata od onih koje je kritikovao.

Tako za Annana kaze da "nije ni pokusao umanjiti ili zamaskirati sopstvenu odgovornost kao podsekretara zaduzenog za mirovne misije ili odgovornost UN-a kao cjeline. Cvrsto je odbacio mogucnost da krivi Bosance bilo za srebrenicki masakr, bilo za cjelokupni rat. Umjesto toga, uperio je prst krivnje direktno ka Srbima i 'njihovom osnovnom ratnom cilju: kreiranju etnicki ciste geografski povezane teritorije'".

Simmsovo podsjecanje na ovaj izvjestaj dobro je i zbog nedavne buke u Bosni i Hercegovini povodom proglasenja Nobelovog laureata:

"Predugo je postojala opsta tendencija da se smatra kako su sve strane podjednako krive i odgovorne za napade koji su se desavali.

UN-ov embargo na isporuku oruzja medjunarodno priznatoj Vladi BiH nije ucinio nista vise do zaledio vojni balans u bivsoj Jugoslaviji", Simms citira generalnog sekretara UN-a.

Douglas Hurd je na novogodisnji dan 1992. rekao da je "Britanija tokom nedavnih godina dostigla prestiz u svijetu preko sopstvene realne snage. Mi namjeravamo da nastavimo tim putem". Ta zelja za svjetskim uticajem, dobrim dijelom kroz organizaciju UN-a, imala je za konsekvencu konstantno britansko sprecavanje bilo kakvog cinjenja tokom ratova u bivsoj Jugoslaviji, objasnjava autor.

On takodjer konfrontira jednu kasniju izjavu Hurda: "Ja ne vjerujem i nisam se nikada sluzio retorikom koja bi nekoga vodila ka vjerovanju kako je dio britanskog interesa da rjesava svaku ljudsku nepogodu u svijetu."

Citirajuci bivseg ministra vanjskih poslova tokom citavog niza godina i u najrazlicitijim prilikama, Simms zakljucuje kako nije nimalo iznenadjujuce da se i Hurd kao i vecina tadasnje vlade politicki formirao u postratnoj Britaniji koja se upravo oporavljala od jedne nedavne katastrofalne intervencionisticke akcije u Sueckom kanalu.

Mladi clanovi establismenta odrasli su tokom vijetnamskog rata, sto ih zajedno vodi ka velikom oprezu prema bilo kakvoj vojnoj intervenciji.

Konacno, tu je uvijek prisutna Sjeverna Irska i problem da su britanske trupe na kraju napadnute od strane onih zbog cije zastite su i dosle u ovu oblast - katolika.

Strah od nepoznate buducnosti, posthladnoratovski period koji je donio smanjenja vojnih budzeta, samo su jos vise ucvrstili stecena ubjedenja da Britanija, a samim time ni svijet ne trebaju nista uraditi u BiH.

Hurdova opsjednutost Bosnom

Korijeni ove politike sezu u 19. stoljece i tadasnje "Istocno pitanje", kada su Britanci bili preokupirani turskim zlocinima u Bugarskoj a javnost sugerisala intervenciju u Bosni. "Tu je takodjer neuralgicna asocijacija rijeci 'Sarajevo' te 'Bosna' koja je formirala svijesti generacije diplomata i drzavnika koji su obrazovani da vjeruju kako je Prvi svjetski rat uzrokovan opskurnim balkanskim dogadajem." Hurd je ponovno citiran:

"Bosna je intelektualno i moralno zamrsena. Uzevsi u obzir uske nacionalne interese, Bosna se za Britance ne moze rangirati visoko. Niko hladne glave u vladi nece izabrati Bosnu kao primaoca ekonomske pomoci ili mjesto gdje treba razmjestiti britanske trupe. Postoji britanski interes u sprecavanju opsteg balkanskog rata ili ozbiljnih nesuglasica sa Jeljcinovom Rusijom ili znacajnih razmimoilazenja unutar NATO-a ili EU. Ali to su konsekvence, a ne centralne stvari po pitanju Bosne. Instinkt realiste je da se drzi van Bosne."

Hurd je, ipak, bio opsjednut Bosnom te je cak opisan kao "totalno paralizovan Bosnom pred kraj svog mandata", dok je jedan poznavalac prilika opservirao kako ce Bosna biti ugravirana na Hurdovom nadgrobnom spomeniku. Brendan Simms nasao je uticaje situacije u Bosni i u Hurdovom bogatom beletristickom stvaralastvu za koje je sam Hurd rekao da treba sluziti donekle i kao memoarsko. U jednom djelu glavni junak, koji je inace britanski ministar vanjskih poslova (da li je to bas Hurd), drzi vatreni govor u prilog vojnoj intervenciji u nekoj dalekoj evropskoj zemlji. Medjutim, stvarni Hurd nikada nije u zivotu odrzao takav govor.

Britanska politika je ostala konstanta posto je premijer John Major bio obuzet pitanjem Iraka, a i inace je prepustio spoljnu politiku svojim manje-vise iskusnijim clanovima kabineta. Tako se desila tragikomicna situacija:

"Pocetkom 1993, bas kao da zezaju gradjane Sarajeva, britanski i americki avioni izvrsili su seriju vazdusnih napada na ciljeve u Iraku. Major je kasnije napisao: 'Od svih uloga u vladi koje sam obnasao, najmanje sam bio pripremljen za spoljne poslove. Posto sam bio relativno neiskusan u ovoj oblasti, sretan sam da su Douglas Hurd i Malcolm Rifkind vodili ovu oblast i pomagali mi kao premijeru.'"

"Tokom kasne 1991. i rane 1992. godine, pokornost i konfuzija Johna Majora bile su ocite. Konflikt u Bosni, napisao je u svojoj biografiji, zadesio nas je dok je nam je paznja bila okrenuta ka burnim dogadjajima u Sovjetskom Savezu. Zadesio nas je nepripremljene Korijeni konflikta bili su bewildering*. Od male pomoci bio je podijeljeni kabinet po pitanju eventualne vojne intervencije. Michael Heseltine, Peter Lilley, Ian Lang i Kenneth Clarke protivili su se daljoj akciji. Ova podjela, potrebno je naglasiti, bila je na one koji su bili za limitiranu humanitarnu operaciju te one koji su protiv bilo kakvog ukljucivanja. Nije bilo nijednog glasa u prilog vojnoj intervenciji. Koliko god limitiranoj, u prilog bosanskoj vladi."

Londonska konferencija

"Carringtonova strategija zasnivala se na labavoj asumpciji i labavoj taktici. Sa svoje pozicije Carrington je drzao manje ili vise sve strane podjednako krivim i odgovornim za upotrebu sile. Oni su svi, kasnije ce tvrditi, 'nemoguc narod jedni slicni drugima, jednako losi, te samo je cinjenica da je Srba vise'.

Stvarno, Carrington je bio ubjedenja da je rat u Hrvatskoj 'zaista Tudjmanova greska' jer je proglasio nezavisnost bez dovoljnih garancija srpskom stanovnistvu, Carrington nije pokazao vise razumijevanja i za rjesavanje rata u Bosni. Jos jednom, on je pokazao jasnom svoju opstu odbojnost prema svim 'stranama'; odlucno je odbio napraviti ikakvu razliku izmedju naglasenih poteza ka velikoj Srbiji, bosanskoj samoodbrani, te hrvatskom separatistickom oportunizmu.

Ovo se odrazilo u njegovom zapamcenom komentaru na pocetku rata u aprilu 1992: 'Svi su krivi za ono sto se dogadja u Bosni i Hercegovini i, cim dodje do prekida vatre, nece biti potrebe nikoga kriviti.' Jedan od velikih problema, Carrington je rezonovao nesto kasnije, jeste 'demonizacija Srba'. Stavise, Carrington je vjerovao da je Izetbegovic 'odgovoran za neke od zlocina ne bi li zainteresovao Amerikance. Odvratan covjeculjak.' Ponovno je Carrington ulozio nadu u soluciju 'ispregovarane' podjele. 'Mir nece stici u Bosnu dok se ne desi de facto podjela'", tvrdio je Carrington u julu 1992.

"Shodno hitnosti situacije, odluka da se odrzavanje Londonske konferencije objavi tri sedmice unaprijed bila je nasiroko interpretirana kao poziv Srbima da maksimiziraju svoja osvajanja prije nego sto ih ratifikuje medjunarodna zajednica. Stavise, kao sto se tadasnji celnik sekretarijata za odbranu i inostranstvo u vladinom kabinetu, Pauline Neville-Jones, sjeca: 'Cijeli Foreign Office, nakon odluke da odrzi ovu konferenciju i trazenja premijera da predsjedava, otisao je na godisnji odmor. Svi do jednoga. Politicki direktor, cijela skupina vodecih ljudi. Nisu ostavili gotovo nikoga da pripremi tu mamutsku konferenciju'.

Kada su razni drzavnici i diplomate konacno stigli, Britanci su obezbijedili izostanak izravne osude Srba u komunikeu.

Zaista, John Major je kasnije otvoreno priznao da je proceduralnom strategijom odbacio holandske pokusaje da se Beograd izdvoji kao krivac. Sve sto je ostvareno jeste sporazum o 'principima civilizovanog ponasanja' te 'unilateralnu obavezu' bosanskih Srba - dogovorenu izmedju Nikole Koljevica i Douglasa Hogga, ministra u Foreign Officeu - da nece koristiti tesko naoruzanje oko Sarajeva i tri druga grada te da ce dozvoliti da to naoruzanje medjunarodna komisija kontrolise i pregleda.

Viktor Jakovic ovako je to opisao: 'Imali smo ozbiljne poteskoce da saznamo sta London pokusava da uradi. Kada smo stigli, saznali smo o cemu se radi: kontrolisani pritisak. Dozvoli Srbima da daju obecanja i prihvati ih, znajuci da nemaju namjere odrzati ih. To je bio glavni pokazatelj odnosa prema ratu i briljantno izvedeno od strane Britanaca.'"

"Londonska konferencija oznacila je i prvu pojavu lorda Owena, koji je zamijenio lorda Carringtona kao pregovarac EU. Ubrzo je postalo jasno da konferencija nije ostvarila nista. Granatiranje Sarajeva i ostalih gradova je nastavljeno dok je etnicko ciscenje eskaliralo.

Douglas Hurd je kasnije pojasnio da je kontrola teskog naoruzanja dogovorena u principu na konferenciji'. To se nije ostvarilo djelimicno jer Srbi nisu na to pristali i djelimicno jer je to bilo tesko provesti. Lako je posumnjati da su dva razloga medjusobno povezana.

Ministar odbrane (Malcolm Rifkind) bio je iskreniji: Ono sto se desilo do sada jeste da je vrlo mali broj orudja prikupljen na jedno mjesto, ali moram dodati da oni koji su posjedovali orudja prije, posjeduju ih i sada te pucaju iz istih.

Sve sto je dozvoljeno UN-u je da cijelu operaciju nadgleda.

Ne mogu vjerovati da je to postivanje duha obecanja koje su dali oni koji su osjecali shodnim dati takvo sto'. Ove ocjene - klasicni primjer konzervativnog realizma - moraju sigurno biti ubrojane medju najzalosnije od bilo kojih izrecenih od strane vladinog ministra neke sile sa stalnim mjestom u Savjetu bezbjednosti."

BBC

"Sasvim suprotno od podrzavanja Bosanaca u njihovom trazenju medjunarodne intervencije, korporacija (BBC) je cesto nesvjesno ili nekriticki apsorbovala vladinu retoriku i nasjedala brifinzima u Foreign Officeu ili Ministarstvu odbrane.

Najocitiji znak ovakvog ponasanja je uporno referiranje o tri zaracene strane', izjednacavajuci tako medjunarodno priznate vlasti u Sarajevu sa srpskim i hrvatskim pobunjenicima.

Snage bosanske vlade, koje su na nekim ratistima imale znacajnu proporciju Hrvata i Srba, rutinski su nazivane muslimani ili muslimanske snage. Kada je Hrvat - izricito identifikovan kao takav prije programa - gostovao na televizijskom dnevniku kao predstavnik bosanske vlade, voditeljica Kirsty Wark predstavila ga je - kao muslimana.

Kasniji protesti doveli su do objasnjenja da termini musliman i Bosanac su sinonimi u ocima gledalaca i da je drugacije postupljeno, konfuzija bi bila izazvana u ocima gledalaca." ()

() "U martu 1993, UN je obznanio da je avion koji je bombardovao Srebrenicu ostao formalno neidentifikovan, ali je vidjen da odlijece u pravcu Srbije. BBC (svjetski servis) emitovao je vijest: Britanski izvori tvrde da su u toku provjere utvrdjivanja odakle je doletio avion.' U junu 1995, tri godine nakon pocetka opsade Sarajeva, jedna emisija vijesti izvijestila je da gadjanje rezidencijalnih dijelova Sarajeva minobacacima i raketama, ocevidno ispaljenim sa pozicija bosanskih Srba, relativno je novi razvoj dogadjaja.

'U augustu 1995. agencije su citirale jednog americkog zvanicnika da iako su snage bosanske vlade i Hrvati odgovorni za izolovane slucajeve, velika vecina slucajeva etnickog ciscenja od 1992. moze biti pripisana bosanskim Srbima'.

Svjetski servis je to ovako predstavio: Americki zvanicnik je izjavio da su hrvatske i muslimanske snage takodjer vrsile zlocine.' Bez ikakvog pomena originalne distinkcije na kojoj je cijela prica bazirana."

NASI DANI