ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR

Zulfikar Zuko Dzumhur, putopisac, slikar i karikaturista rodjen je u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potice iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam i majka Vasvija rodjena Rufo. Osnovnu skolu i nizu gimnaziju je zavrsio u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a visu gimnaziju u Sarajevu 1939. Poceo je studirati pravo, ali je presao na likovnu akademiju i zavrsio je u klasi Petra Dobrovica. Prve crteze je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada saradjuje kao karikaturista i ilustrator u Jezu, Borbi, Vetrenjaci, Politici, Oslobodjenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik.

Objavio je vise od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za vise kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozoriste, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.

Dzumhurova svestrana darovitost i duhovitost sjajno se izrazavala u mnogim medijima, ali najsublimnije u crtezu, karikaturi i u putopisu. Kao karikaturist i crtac-ilustrator obiljezio je cijelu jednu epohu beogradskoga novinarstva, a njegove karikature na naslovnoj stranici Politike, kroz dugi niz godina, cesto su bile rjecitije od najboljega politickog komentara. Precizan, duhovit i sveden na osnovne linije, Dzumhurov crtez ima nesto od sugestivnosti i rafinmana japanskoga poteza tusem. Takav je njegov, vec klasicni, portret Ive Andrica, s kojim ga je vezalo obiteljsko i osobno prijateljstvo. Tako se dogodilo da je prva Dzumhurova knjiga, sjajna zbirka putopisa Nekrolog jednoj carsiji, izasla s Andricevim predgovorom. Dzumhurove serije televizijskih putopisa pod nazivom Hodoljublja, koje je s Mirzom Idrizovicem radio za sarajevsku televiziju, pamte se kao prvorazredna autorska kreacija.

“Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokusavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko Dzumhur, kom je cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica.

Hodoljubio je Zuko svijetom, zapisivao i pricao, spajao ljude i rusio granice. Govorio je lagano, svima razumljivim, narodnim, pitkim jezikom objasnjavao i najslozenije pojmove iz svijeta umjetnosti, prirode, geografije, historije, drustva i politike, zbog cega je bio blizak i cijenjen u svim slojevima drustva, kako akademskim, tako i narodnim.

“Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut setland dzemperom, sa kratko podsisanom bradom, pa se svima cinilo kao da im je stari poznanik ili dajdza ili amidza. A onda bi nestajao u neki samo njemu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljubca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam ucio “visoku skolu marifetluka” dugi niz godina … samo sam jedno shvatio: da se u tom duhovnom i bozanski darovitom mudracu sretno susreo istok, zapad, sjever i jug : Afrika, Azija i Evropa.”, zapisao je Mirza Idrizovic'.

Zato je Zuko, hodoljubac historijskih prostranstava, bio jedan na dunjaluku, kako kazu njegovi Konjicani. Zuko Dzumhur je bio izuzetan covjek. Sâm predsjednik SFRJ Josip Broz Tito se vrlo rado druzio sa Zukom koji vazi i za jednog od najvecih boema svoga vremena.

Dugo ce se jos prepricavati njegove misli i anegdote poput: “Uvijek sam u bijelom svijetu vise bio zacudjen odnjegovanoscu i ljepotom zena u poznim godinama, nego divnom i raskosnom svjezinom mladih djevojaka”. “Oaza u pustinji obraduje covjeka kao tacka poslije dugacke i nezanimljive recenice nekog gnjavatora i mehkosera”. Jednom je jedan trcao, i desi se da naidje pored Zuke, a on ga, smijuci se, upita: “Sto, bolan, trcis?”, a jedan mu odgovori: “Pa, zdravo je.”, a Zuko mu uzvrati: “Samo ti trci! Allah je svakome propisao broj koraka, pa ti pozuri da potrosis svoje.” .

Zulfikar Zuko Dzumhur je umro 27. novembra 1989. godine u Herceg Novom, a ukopan, 29. novembra, u rodnom Konjicu.


Bibliografija

1. Nekrolog jednoj carsiji. Svjetlost, Sarajevo 1958.
2. Pisma iz Azije. Prva knjizevna komuna, Mostar 1973.
3. Hodoljublja. Znanje, Zagreb 1982.
4. Putovanje bijelom ladjom. Sarajevo 1982.
5. Izabrana djela Zuka Dzumhura, 1-7 (Nekrolog jednoj carsiji, Pisma iz Azije, Putovanje bijelom ladjom, Hodoljublja, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodisnje price, Adakale).